Zašto postajemo usamljeni - hutba Ishak ef. Alešević | 12.12.2025.

„Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku biće u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti!“ Kur’an, En-Nisa’, 69.

Krizu usamljenosti možemo okarakterisati kao dio opšte krize u kojoj se kao društvo nalazimo. Napušta se tradicionalno, a još nismo pronašli i uspostavili nove oblike praksi i djelovanja koji bi nam, kao nekada ranije, ponudili okvir dovoljan da se ostvarimo i potvrdimo u svojoj društvenoj i humanističkoj dimenziji. 

Dio smo globalnih svjetskih procesa koji i nas pogađaju. Na sceni su velika kretanja naroda kako unutar zemalja, tako i među državama i kontinentima. Uz ovo, kod nas su migracije dodatno pojačali ratna agresija i još uvijek postratni oblici hibridne agresije. 

Masovno se napuštaju sela, agrar, i tradicionalni oblici života i mase se sele u gradove gdje su zarobljeni u beton, staklo, čelik i blještavilo svjetala neona. U gradu se živi brzo i dinamično sa mnoštvom izazova i događanja. I da bi opstao čovjek se prilagođava na brzinu, planiranje, na neumoljivost termina, na vremensku ograničenost i štednju vremena. Život bez spontatiteta i dovoljne posvećenosti sebi, drugome, prirodi, i Bogu. Čovjek iz automobila vidi park ali u njemu ne uživa, u prolazu se sudara sa ljudima ali se sa njima ne druži, vidi bogomolju ali je rijetko posjećuje. U ostatku svoga vremena čovjek se posvećuje modernim tehnologijama uvučen u umreže virtuelnog svijeta i ostvaruje kontakte koji mu pružaju lažni osjećaj druženja i pripadanja.

Uz spomenuto, moderni neo-liberalni kapitalizam koji nas je osvojio iz sebe porađa čovjeka potrošačkog mentaliteta posvećenog novcu, idealu materijalnog i jeftinim uživanjima. On sve više teži slobodi bez odgovornosti, samoživ je i dovoljan samome sebi, hladan, i predan nižim interesima. Racionalnan, otupio za sa-osjećanje, nemoćan za ljubav, za odricanja, za društvo i druženje, pa čak i porodicu i bližnje drži opterećenjem jer ga sputavaju.

Smoći snage za promijeniti se i postati drugačijim, - unatoč svemu što čovjeka gura u zonu komfora, samoću i egoističku izoliranost - mogu jedino svjesni, savjesni, strpljivi, hrabri i odlučni; oni koji posjeduju znanje iznad, i vide dublje i vide dalje od površnosti materijalne svakodnevnice koja većinu osvaja i pokorava. Za vjernika usamljenost je povremeno krizno stanje koje on s uspjehom prevazilazi jer neprekidno traga za druženjem i prijateljstvom; dok u punoj mjeri usamljeni ostaju oni koji su prethodno napustili vjeru i Uzvišeni Put, pa shodno ovome napuštaju i prijatelje. Opisujući stanje prijatelja u času Dana Kijameta Kur'an kazuje:

“Tog Dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to neće biti oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili!“ (Kur'an, Ez-Zuhruf, 67.)

Zajednica je prirodno stanje čovjeka i on teži društvu u kojem želi biti viđen i prihvaćen. Zatouvijek, kad god se čovjek udalji i izdvoji, on izgubi uravnoteženost svoju, i počne da razmišlja „da li će on nekome nedostajati ili će biti zaboravljen, a to je ono najgore.“ (N. Sparks)

Prvi korak ka uspostavi veza mora smoći sam usamljenik. On će hrabro i odlučno ući u prostore u kojima se masa kreće, susreće i druži. Za vjernika, to je prvenstveno prostor mesdžida. A mesdžid danas, to više ne može biti samo prostor molitve i pouke. On, i u matici i u dijaspori, mora ponovo, poput Poslanikove a.s. Džamije, postati 'magnet-centar', a to je da mesdžid ostvari svoju višenamjensku funkcionalnost sa mnogo prostora za različite aktivnosti kao što su: klubknjige i biblioteka, prostor za ženski aktivizam, klub mladih, igraonica za djecu, prostor za ostarjele, prostor za druženja i društvene igre, hoby prostor, kafe-restoran, fitnes-centar, prenoćište i dr.

Danas, pored institucionalnih, uspostavljaju se, prilagođeni uslovima, i novi oblici ponude za sklapanje poznanstva poput 'klupe za kontakte', 'sobe ćavrljanja', a uhodano i uspješno djeluje i 'Speed dating' platforma u kojoj, u kratkim izravnim susretima, susrećemo i pronalazimo osobe koje su nam na prvi pogled bliske i sa kojima bi mogli da gradimo poznanstvo i druženje. Posve je normalno ući sa dozom opreza jer ovdje nailazimo i na varalice i lukave prepredenjake, ali postoje i one osobe koje će nas već na prvi pogled svojom čistoćom i iskrenošću osvojiti i koji će, s druge strane, u nama prepoznati željenu osobu. Najvažnije je posjedovati izgrađene kriterije i čvrst karakter. Postepeno, iz veza poznanstava iznaći će se iprijatelji sa kojima smo u stanju izgraditi posve bliske i iskrene odnose, a to su: „Oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili!“ Kur'an, Ez-Zuhruf, 67.

Stoga, onaj koji teži da izađe iz svoje čahure usamljenosti potrebno je da bude proaktivan, da se usmjeri na temeljne vrijednosti osobe a to su njeni duševni i moralni kvaliteti, a ne isključivo da ih vode izgled i druga vanjska obilježja poput bogatstva, položaja, slave i sl.

Znajmo, da bi se prijateljstvo očuvalo potrebno ga je neprekidno njegovati, posvetiti mu vrijeme, biti posve iskren, biti osjećajan i sa-osjećati, spreman na žrtvu i požrtvovanje, te biti spreman uvijek više od sebe davati, a manje uzvratno očekivati. Prirodno, to nije uvijek samo radost prijateljevanja, nego je to i podnošenje, trpljenje, odricanje, upravo onako kako se kaže „među ljudima smrdi, ali je toplo!“ (M. Krleža)

Na kraju, držimo neprekidno u mislima riječi Poslanika saws koji nas ovako savjetuje:

„Drži se zajednice! Ovca koja se udalji od svoga stada plijen je vuku!“ (Ebu Dawud, En-Nesai)

Hutba Hafiz Sulejman ef. Bugari | Džuma 13.10.2023.